Nenametljivo oboji dane vedrijim bojama.
Stidljivo nam pokloni prve pupoljke na donedavno umornim i naizgled beživotnim granama jorgovana.
Sve počinje da miriše lepše.
Prvi zraci sunca koji postaju topliji i prosto preporode čoveka.
Pa se promajaju kroz tamno zelene četinare. Na granama istih pojavili su se izdanci, svetlo zeleni. I prelepi.
Visibabe koje se već šepure po bašticama, kao najraniji i najbožanstveniji vesnici proleća.

Radost kad u dovorištu naiđeš na prvu ljubičicu.
U sećanje mi dolaze slike predivnih buketića koje mi je mama pravila kad sam bila mala.
Lepše vreme koje izmami ljudima osmehe.
Pa živnemo. Pa se raskomotimo. Poskidamo teške jakne, kape, šalove i rukavice.
Na ulicama razdragani ljudi. Kejevi i korzoi po gradovima vrve od prolaznika.
I pokoju dunavsku mačku kako se lenjo šetka uokolo u nadi da će uhvatiti neku ribicu i omastiti brk.
Pa se radujemo novim bojama i mirisima.
Nije tu porebno previše reči.
Treba se samo prepustiti. Detinje, nevino i iskreno.

Do sledećeg čitanja.
Peace and love, ppls. <3
Liw.